Međunarodni praznik rada i ove se godine održava u posebnim okolnostima. Zbog njih nema prosvjeda i povorki, a i sam Prvi maj je pao u sjenu priča o cijepljenju i hospitalizaciji, o bolesnima i preminulima. Na prvi pogled izgleda kao da imamo većih briga i važnijeg posla od Prvog maja. Naposljetku, svi smo u ovoj pandemiji jednako ugroženi.
Osim što nismo.
Pandemija ne pogađa sve jednako, jer ovo nije društvo jednakosti. Ne samo da bogati i moćni imaju privilegije i prednosti pri liječenju i zaštiti, nego su i najsiromašniji ostali gotovo potpuno nezaštićeni. I kad je sve navodno zaustavljeno lockdownom, tisuće radnica i radnika ostali su raditi. Oni čija su radna mjesta najizloženija zarazi, bili su i ostali najopterećeniji radom.
To se ne odnosi samo na zdravstvene radnice, nego i sve one radnice i radnike u trgovini i uslugama često zaposlene u nesigurnim uvjetima. Izgleda da za opstanak kapitalizma i nije tako važno da direktori budu u svojim uredima i putuju svojim avionima. Ali radnici, bez obzira na pandemiju, moraju ostavljati zadnji atom svoje snage da bi se ekonomski sustav održao.
Jesu li zbog toga dodatno nagrađeni? Jesmo li kao društvo shvatili o čijem radu ovisimo? Naravno da nismo. Društvene nejednakosti su se u pandemiji dramatično povećale. Bogati su postali bogatiji, siromašni siromašniji. U tome nema ništa slučajno. Državna politika u pandemiji bila je pomoć kapitalu, povremeno i uz lažne i licemjerne izgovore o očuvanju radnih mjesta.
Naše društvo je bilo i ostalo društvo borbe. Svaka kriza i svaka nepogoda, čak i kad izgleda kao da se tiče svih, uvijek se svaljuje na leđa radnica i radnika. I onda kad to ne izgleda tako, svaljivanje tereta krize na leđa radnika je oblik borbe kapitala i države protiv radničke klase. Zato nam ne smiju uzeti Prvi maj. To je dan naše borbe i vječni podsjetnik da je vrijeme da u ovoj borbi odgovorimo.