Posljednjih tjedana u javnosti se naveliko se raspravljalo o mjeri roditelj-odgojitelj, odnosno odluci gradskih vlasti o njezinom ukidanju. Raspravu je otvorila perspektiva desnog spektra koja u navedenoj mjeri ne vidi ništa problematično niti sporno. Štoviše, mjera je, smatraju oni, “od uvođenja doslovce eksplodirala”, a to dobro pokazuje “što je majkama na srcu”. Vrijeme je da okrenemo pilu i predstavimo nekoliko osnovnih činjenica o ovoj mjeri koje jasno ukazuju da ona služi retradicionalizaciji društva, jačanju patrijarhata i podčinjavanju žena kroz njihovo isključivanje iz javnosti i guranje u privatnu sferu na težak, a slabo plaćen posao skrbi, odgoja i predškolskog obrazovanja djece.

Mjeru treba smjestiti gdje joj je i mjesto, u pseudosocijalne politike negdašnjih gradskih vlasti koji su s njom (ne)spretno prikrili, s jedne strane, nedostatak ulaganja u javnu gradsku odgojno obrazovnu infrastrukturu, a s druge, liberalni model guranja većeg broja žena u sferu kuće, gdje im se na leđa tovari većina reproduktivnog rada. Naime, mnogi vrtići u gradu Zagrebu, ali i drugim gradovima i mjestima u Hrvatskoj, posljednjih desetljeća funkcioniraju u neprihvatljivim radnim uvjetima, a o kojima se sve do nedavno nije smjelo javno govoriti.

Premali broj zaposlenog osoblja, prije svega pedagoškog i medicinskog kadra, te pretrpanost vrtićkih grupa u kojima se najčešće nalazi dva, pa i tri puta veći broj djece nego što to pedagoški standard dopušta tek je dio problema. Njemu treba pridodati nedostatak prostora te nemogućnost upisa sve potrebite djece u vrtiće, a to je upravo pozadina pokretanja mjere “roditelj-odgojitelj”. Naime, za gradske vlasti vođene liberalnim i konzervativnim politikama mjera je puno jeftinija od ulaganja u adekvatnu i stabilnu mrežu javnih i svima dostupnih vrtića.

Ipak, mnoge su žene odlučile koristiti spornu mjeru, iako je ona nominalno otvorena podjednako i muškarcima i ženama. Činjenica jest i da za njezino korištenje treba zadovoljiti i neke uvjete, primjerice imanje najmanje troje djece od kojih najstarije nema više od 25 godina, stoga u nekim situacijama žene bivaju prisiljene pristati na ovaj tip ucjene te “ići na treće” dijete – što je posebno problematičan aspekt ove mjere.

Također, odluka žena o odustajanju od karijere, obrazovanja, aktivnog sudjelovanja u javnom životu, te “profesionalizacija” majčinstva ostvarena kroz mjeru nije stvar slobodnog izbora. Podsjetimo, mnoge rodilje, posebice one koje rade u privatnom sektoru i velikim korporacijama po povratku s rodiljnog i roditeljskog dopusta nerijetko dobivaju otkaze ili se, unutar korporativne hijerarhije, degradiraju na lošije pozicije, usto zahtjevnije i slabije plaćene poslove.

Ako i uspiju pronaći novi, ili zadržati stari posao, za njega su ionako slabije plaćene u odnosu na svoje muške kolege, bez obzira na njihovo obrazovanje, iskustvo i radni staž. Slabo plaćeni poslovi u uslužnom sektoru još su gori kontekst za novopečenu majku: neplaćeni prekovremeni, rad vikendom, nemogućnost dobivanja godišnjeg odmora, pa i bolovanja za njegu djeteta, uz druge oblike mobinga, kod mnogih žena stvara pozitivan stav prema korištenju mjere “roditelj-odgojitelj”. No, da je riječ samo u “celofan ljubavi prema djeci” zamotanom modelu eksploatacije govori činjenica da žena za taj težak i iscrpljujuć posao koji traje 24 sata dnevno, a ne 8 sati koliko bi, barem nominalno, trebao trajati radni dan, ne dobiva punu plaću. Za taj posao koji ide “iz srca” može primiti tek 65% od prosječne plaće u svom kraju, a pritom joj se ne uplaćuje puni iznos mirovinskog osiguranja. Takva politika majke odgajateljice stavlja u ekonomski zavisan položaj unutar nuklearne obitelji i garantira siromaštvo u starosti.

Strukturno, ova je mjera izravno povezana s potiskivanjem majki iz formalne ekonomije rada gdje su njezina radna prava, u slučaju da radi u javnom sektoru, zaštićena kolektivnim ugovorom što podrazumijeva pravo korištenja bolovanja, godišnjeg odmora, osmosatni radni dan, plaćanje prekovremenog rada i drugih beneficija koje su kroz mjeru roditelja-odgojitelja naprosto u praksi neprimjenjive. Stoga pozdravljamo odluku o ukidanju mjere te pozivamo na provođenje socijalnih politika koje će ići u korist emancipacije žena. Povijest je već pokazala da je ona moguća tek kroz sustavna i planska ulaganja u području dječje skrbi, prvenstveno poboljšanje uvjeta rada u vrtićima s ciljem poštivanja pedagoškog standarda, a to podrazumijeva i izgradnju nove infrastrukture. Tek u takvim okolnostima žene će moći izabrati najbolje za sebe i svoje dijete, bez straha i pritisaka s kojima se danas bore na svakom koraku.

Udruga Sindikat biciklista iz Zagreba prošlog je tjedna obavijestila javnost da je sa Glovom potpisala Sporazum o partnerstvu, kojem je cilj „promocija kulture bicikliranja“ i „podizanja svijesti o važnosti stvaranja sigurnih prometnih uvjeta“.

Potpuno je bizarno da jedna zelena udruga, koja se pritom naziva i „sindikatom“, ulazi u savezništvo s jednim od najvećih eksploatatora u svijetu tzv. „novih oblika rada“. Platforme poput Glova, Wolta ili Ubera svoju poslovnu strategiju temelje upravo na brutalnim radnim uvjetima i negiranju bilo kakvih radničkih prava svojih dostavljača i vozača, između ostalog i prava na sindikaliziranje!

Kakav to sindikat, pa makar bio i samo nominalan, sklapa sporazume s firmom koja je poznate po tome da svojim dostavljačima ne osigurava minimalne satnice, opremu za rad ili plaćeno bolovanje, u slučaju, recimo, nesreće na cesti?

Riječ je klasičnom primjeru tzv. „greenwashinga“ kojim platforme u očima javnosti, deklarativnom promocijom zdravog načina života i odgovornog ponašanja u prometu, nastoje popraviti svoj negativan i antiradnički imidž. Dostavljači diljem svijeta redovno pogibaju na cesti pod kotačima kamiona i automobila zbog suludih brzina u koje ih gura robovanje ritmu aplikacije, a ne nekakav tobožnji manjak „biciklističke kulture“. Organiziraju se prosvjedi, pale Glovo torbe, a dostavljači poručuju da ih „platforme ubijaju“ – ne zato što ih nisu dovoljno senzibilizirali za sigurnu vožnju, nego zato što ih prisiljavaju na suludi tempo rada za sitne pare, a pritom im ne osiguravaju nikakvu zdravstvenu zaštitu.

Bilo kakva ideja da se sigurnost u prometu i biciklistička kultura dostavljača mogu popraviti bez da se prisili platforme da radikalno poboljšaju radne uvjete dostavljača potpuno je iluzorna i ignorantska. Jedino čemu mogu služiti ovakvi šuplji sporazumi je peglanje imidža Glova i sličnih eksploatatora.

Međunarodni praznik rada i ove se godine održava u posebnim okolnostima. Zbog njih nema prosvjeda i povorki, a i sam Prvi maj je pao u sjenu priča o cijepljenju i hospitalizaciji, o bolesnima i preminulima. Na prvi pogled izgleda kao da imamo većih briga i važnijeg posla od Prvog maja. Naposljetku, svi smo u ovoj pandemiji jednako ugroženi.

Osim što nismo.

Pandemija ne pogađa sve jednako, jer ovo nije društvo jednakosti. Ne samo da bogati i moćni imaju privilegije i prednosti pri liječenju i zaštiti, nego su i najsiromašniji ostali gotovo potpuno nezaštićeni. I kad je sve navodno zaustavljeno lockdownom, tisuće radnica i radnika ostali su raditi. Oni čija su radna mjesta najizloženija zarazi, bili su i ostali najopterećeniji radom.

To se ne odnosi samo na zdravstvene radnice, nego i sve one radnice i radnike u trgovini i uslugama često zaposlene u nesigurnim uvjetima. Izgleda da za opstanak kapitalizma i nije tako važno da direktori budu u svojim uredima i putuju svojim avionima. Ali radnici, bez obzira na pandemiju, moraju ostavljati zadnji atom svoje snage da bi se ekonomski sustav održao.

Jesu li zbog toga dodatno nagrađeni? Jesmo li kao društvo shvatili o čijem radu ovisimo? Naravno da nismo. Društvene nejednakosti su se u pandemiji dramatično povećale. Bogati su postali bogatiji, siromašni siromašniji. U tome nema ništa slučajno. Državna politika u pandemiji bila je pomoć kapitalu, povremeno i uz lažne i licemjerne izgovore o očuvanju radnih mjesta.

Naše društvo je bilo i ostalo društvo borbe. Svaka kriza i svaka nepogoda, čak i kad izgleda kao da se tiče svih, uvijek se svaljuje na leđa radnica i radnika. I onda kad to ne izgleda tako, svaljivanje tereta krize na leđa radnika je oblik borbe kapitala i države protiv radničke klase. Zato nam ne smiju uzeti Prvi maj. To je dan naše borbe i vječni podsjetnik da je vrijeme da u ovoj borbi odgovorimo.

Simboličnom akcijom stale smo ovog petka u Zagrebu ispred onih koji nam žele uzeti pravo na pobačaj. Fundamentalističke interesne skupine opet koračaju ulicama naših gradova – tako su danas organizirali tzv. “Križni put za nerođene”.

Još jednom su se, krajnje cinično, pod krinkom molitve, okupili da zahtijevaju zabranu pobačaja i time pozvali na rat protiv žena. Taj rat nikad neće dobiti – podsjećamo, Ustavni je sud još prije četiri godine odlučio da pobačaj u Hrvatskoj ne može biti zabranjen.

Ipak, oni ne biraju sredstva, gaze preko činjenice da živimo u pandemiji, gaze žene, naše zdravlje i živote, uznemiravaju nas ispred javnih bolnica, izmišljaju neznanstvene tvrdnje i izvrću činjenice.

Akcijom smo stale ispred onih koji nam medicinsku skrb žele oduzeti te poručile da žene mogu i moraju samostalno odlučivati o vlastitim životima i da nećemo dopustiti da fundamentalisti uđu u javne bolnice kroz uvođenje za zdravlje opasnih obveznih savjetovanja.

Antifašistički VJESNIK
Faktiv
Drum ‘n’ bijes
Le Zbor
Radnička Fronta
kolektiv ISKRA

Prošlu srijedu, 27.01. u Poljskoj su stupile na snagu nove odredbe Zakona o pobačaju kojima je u toj zemlji abortus gotovo u potpunosti zabranjen.

Žene u Poljskoj ovaj su događaj popratile ponovnim masovnim izlaskom na ulice, gdje su vladajućima poručile: To jest wojna! Ovo je rat!

Našom zajedničkom akcijom solidarnosti ženama u Poljskoj želimo poslati bezuslovnu podršku i podsjetiti sve o koliko strašnom i barbarskom napadu na žene i njihova tijela se ovdje zaista radi.

Solidarność z Polkami!
Solidarno sa ženama u Poljskoj!

Antifašistički VJESNIK
Faktiv
kolektiv ISKRA
Radnička Fronta

Radnice zadarske menze već više od 3 tjedna bore se za osnovno radničko pravo – pravo na kolektivno pregovaranje o visini plaće! Iako je izboreno još u 19. st., ono je u današnjoj RH konstantno pod napadom.

Agencija za studentski standard, koja im je poslodavac, pritom nastoji na sve načine spriječiti štrajk – u medije plasira lažne informacije i pismo štrajkbrehera, plaća catering za studente, one koji podržavaju štrajk poziva na privatne razgovore kako bi ih zastrašila, a i sama direktorica radi na blagajni dok komercijalni direktor servira hranu.

Njihova borba tiče se svih radnika. Oni koji je ne podržavaju, dugoročno rade sami protiv sebe, dozvoljavajući poslodavcima da gaze danas njih, a sutra nekog drugog. Studenti koji ne podržavaju štrajk također slabe svoj budući radnički položaj.

Podržimo ih u borbi! Pošaljite im poruku ili pismo podrške, posjetite ih u Zadru, nemojte otići u menzu, uplatite u štrajkački fond!

Borba za jednakost LGBTQI+ osoba nastavljena je i ove godine na ulicama Zagreba. Usprkos neprekidnim napadima ultrakonzervativnih organizacija, ta borba je i ove godine rezultirala nekim važnim pobjedama, kao što je nedavno, prvo udomljavanje djece od strane gay para. Vjerujemo i nadamo se da će retrogradna zakonska i socijalna diskriminacija LGBTQI+ osoba ubrzo postati stvar prošlosti.

Solidarnost i podrška Zagreb Prideu i svim LGBTQI+ osobama. Do konačne pobjede, do potpune jednakosti svih naših građana!