Posljednjih tjedana u javnosti se naveliko se raspravljalo o mjeri roditelj-odgojitelj, odnosno odluci gradskih vlasti o njezinom ukidanju. Raspravu je otvorila perspektiva desnog spektra koja u navedenoj mjeri ne vidi ništa problematično niti sporno. Štoviše, mjera je, smatraju oni, “od uvođenja doslovce eksplodirala”, a to dobro pokazuje “što je majkama na srcu”. Vrijeme je da okrenemo pilu i predstavimo nekoliko osnovnih činjenica o ovoj mjeri koje jasno ukazuju da ona služi retradicionalizaciji društva, jačanju patrijarhata i podčinjavanju žena kroz njihovo isključivanje iz javnosti i guranje u privatnu sferu na težak, a slabo plaćen posao skrbi, odgoja i predškolskog obrazovanja djece.
Mjeru treba smjestiti gdje joj je i mjesto, u pseudosocijalne politike negdašnjih gradskih vlasti koji su s njom (ne)spretno prikrili, s jedne strane, nedostatak ulaganja u javnu gradsku odgojno obrazovnu infrastrukturu, a s druge, liberalni model guranja većeg broja žena u sferu kuće, gdje im se na leđa tovari većina reproduktivnog rada. Naime, mnogi vrtići u gradu Zagrebu, ali i drugim gradovima i mjestima u Hrvatskoj, posljednjih desetljeća funkcioniraju u neprihvatljivim radnim uvjetima, a o kojima se sve do nedavno nije smjelo javno govoriti.
Premali broj zaposlenog osoblja, prije svega pedagoškog i medicinskog kadra, te pretrpanost vrtićkih grupa u kojima se najčešće nalazi dva, pa i tri puta veći broj djece nego što to pedagoški standard dopušta tek je dio problema. Njemu treba pridodati nedostatak prostora te nemogućnost upisa sve potrebite djece u vrtiće, a to je upravo pozadina pokretanja mjere “roditelj-odgojitelj”. Naime, za gradske vlasti vođene liberalnim i konzervativnim politikama mjera je puno jeftinija od ulaganja u adekvatnu i stabilnu mrežu javnih i svima dostupnih vrtića.
Ipak, mnoge su žene odlučile koristiti spornu mjeru, iako je ona nominalno otvorena podjednako i muškarcima i ženama. Činjenica jest i da za njezino korištenje treba zadovoljiti i neke uvjete, primjerice imanje najmanje troje djece od kojih najstarije nema više od 25 godina, stoga u nekim situacijama žene bivaju prisiljene pristati na ovaj tip ucjene te “ići na treće” dijete – što je posebno problematičan aspekt ove mjere.
Također, odluka žena o odustajanju od karijere, obrazovanja, aktivnog sudjelovanja u javnom životu, te “profesionalizacija” majčinstva ostvarena kroz mjeru nije stvar slobodnog izbora. Podsjetimo, mnoge rodilje, posebice one koje rade u privatnom sektoru i velikim korporacijama po povratku s rodiljnog i roditeljskog dopusta nerijetko dobivaju otkaze ili se, unutar korporativne hijerarhije, degradiraju na lošije pozicije, usto zahtjevnije i slabije plaćene poslove.
Ako i uspiju pronaći novi, ili zadržati stari posao, za njega su ionako slabije plaćene u odnosu na svoje muške kolege, bez obzira na njihovo obrazovanje, iskustvo i radni staž. Slabo plaćeni poslovi u uslužnom sektoru još su gori kontekst za novopečenu majku: neplaćeni prekovremeni, rad vikendom, nemogućnost dobivanja godišnjeg odmora, pa i bolovanja za njegu djeteta, uz druge oblike mobinga, kod mnogih žena stvara pozitivan stav prema korištenju mjere “roditelj-odgojitelj”. No, da je riječ samo u “celofan ljubavi prema djeci” zamotanom modelu eksploatacije govori činjenica da žena za taj težak i iscrpljujuć posao koji traje 24 sata dnevno, a ne 8 sati koliko bi, barem nominalno, trebao trajati radni dan, ne dobiva punu plaću. Za taj posao koji ide “iz srca” može primiti tek 65% od prosječne plaće u svom kraju, a pritom joj se ne uplaćuje puni iznos mirovinskog osiguranja. Takva politika majke odgajateljice stavlja u ekonomski zavisan položaj unutar nuklearne obitelji i garantira siromaštvo u starosti.
Strukturno, ova je mjera izravno povezana s potiskivanjem majki iz formalne ekonomije rada gdje su njezina radna prava, u slučaju da radi u javnom sektoru, zaštićena kolektivnim ugovorom što podrazumijeva pravo korištenja bolovanja, godišnjeg odmora, osmosatni radni dan, plaćanje prekovremenog rada i drugih beneficija koje su kroz mjeru roditelja-odgojitelja naprosto u praksi neprimjenjive. Stoga pozdravljamo odluku o ukidanju mjere te pozivamo na provođenje socijalnih politika koje će ići u korist emancipacije žena. Povijest je već pokazala da je ona moguća tek kroz sustavna i planska ulaganja u području dječje skrbi, prvenstveno poboljšanje uvjeta rada u vrtićima s ciljem poštivanja pedagoškog standarda, a to podrazumijeva i izgradnju nove infrastrukture. Tek u takvim okolnostima žene će moći izabrati najbolje za sebe i svoje dijete, bez straha i pritisaka s kojima se danas bore na svakom koraku.